Sagan
Žaš var mašur sem įtti 5 syni og tvęr dętur. Hann var duglegur išnašarmašur sem skaffaši sér og sķnum nęgilega mikiš til žess aš komast sęmilega af. Hann og konan hans voru gott fólk sem ólu börnin sķn upp ķ gušsótta og góšum sišum, enda dafnaši fjölskyldan vel.
Žegar börnin komust į legg tóku karaktereinkenni žeirra aš koma ķ ljós og eins og gengur og gerist meš systkini voru įhugamįl žeirra misjöfn. Einn drengjanna sem var elstur systkinanna skar sig žó talsvert śr. Hann var įkaflega bókhneigšur en jafnframt mjög išinn og fór snemma aš vinna meš pabba sķnum. Ķ kirkjunni undrušust prestarnir kunnįttu hans ķ ritningunni, svo mjög aš žeir lżstu undrun sinni į visku drengsins.
Enda var žaš svo aš žegar drengurinn fulloršnašist, tók hann öllum fram ķ visku og dugnaši. Hann naut andlegra blessana en leit ekki į žęr sem sķnar eigin, heldur var hann duglegur viš aš mišla samferšarfólki sķnu af hęfileikum sķnum.
En žrįtt fyrir kęrleiksverkin sem hann sżndi og mišlaši ókeypis til annarra, voru menn sem öfundušu hann og lögšu į hann hatur. En žrįtt fyrir aš eiga žessa óvildarmenn gerši hann žeim aldrei neitt illt. En hann var alls ófeiminn viš aš segja žeim hvaš honum fannst um žeirra spillta lķf og hugsunarhįtt, en ķ öllum sķnum oršum hvatti hann menn til žess aš snśa sér til betri vegar.
Eitt af žvķ sem hann deildi meš samferšarmönnum sķnum, var žaš hvaš žeir ęttu aš gera til žess aš öšlast betra lķf og ekki bara betra lķf, heldur einnig hvernig žeir gętu öšlast eilķft lķf. Og hver hefši ekki viljaš geta bošiš upp į žann lķfselexķr.
Og fólk hlustaši į hann. Hatursmenn hans sem sumir hverjir höfšu įšur reynt aš nį til fólks meš annan en skyldan bošskap en žann er hann bošaši, lögšu nś enn meira hatur į hann, enda sįu žeir aš fólk umvörpum flykktist til aš hlusta į hann og žaš sem hann deildi ókeypis meš fólkinu. Og žetta žoldu hatursmenn hans ekki og lögšu į rįšin meš žaš hvernig žeir gętu losnaš viš hann.
Leišin sem žeir fóru var aš ljśga uppį hann, m.a. žvķ aš hann hefši talaš gegn yfirvöldum. "Hann sagšist ętla aš brjóta nišur dómkirkjuna og reisa hana aftur į einum degi," sögšu sumir. "Svona menn eru hęttulegir," sögšu ašrir og enn ašrir sögšu og hneykslušust mjög, "hann telur sig vera Guš."
Žessi herferš žeirra endaši svo meš žvķ aš vegna allra žeirra saka er į hann voru bornar sįu yfirvöld sér ekki annaš fęrt en aš lįta handtaka manninn og setja ķ fangageymslu. Viš tóku yfirheyrslur, žar sem įsakanir žęr sem į hann voru bornar voru rannsakašar og hann um žęr spuršur. Mašurinn svaraši įsökununum engu. Og žó hann vęri pyntašur, opnaši hann ekki munninn, ekki frekar en lamb sem veriš er aš fara meš ķ slįturhśsiš. Og aldrei hallmęlti hann illgjöršarmönnum sķnum.
Į mešan į žessu stóš, ęstu óvinir hans upp hópa fólks gegn honum og greip um sig mikil mśgęsing.
Daginn eftir handtöku mannsins hafši hann veriš sendur af einu dómstigi yfir į annaš įn žess aš nokkuš kęmi fram sem gęti sakfellt hann, enda hafši hann aldrei lįtiš nokkuš skašlegt orš frį munni sér lķša, né hafši hann skašaš nokkurn mann.
Hann hafši meira aš segja veriš leiddur fram fyrir konunginn. Konungurinn var spenntur yfir žvķ aš hitta hann žvķ aš hann hafši heyrt af honum og langaši aš sjį hann gera undur. En hann svaraši konungi engu.
Aš lokum var hann leiddur fyrir ęšsta dómstól landsins. Eftir aš hafa litiš yfir žaš sem manninum var gefiš aš sök, gaf dómarinn śt žann śrskurš aš hann fyndi ekkert sem gęti sakfellt manninn og aš sķnu įliti ętti aš lįta hann lausan, stakk žó upp į žvķ aš hann yrši hirtur įšur, eins undarlega og žaš kann aš hljóma aš lįta hirta saklausan mann.
Viš žetta ęršist mannfjöldinn sem safnast hafši viš dómshśsiš og ępti aš mašurinn vęri sekur og ekkert annaš en daušadómur vęri réttlįt hegning fyrir hann. Frekar ętti aš lįta mann sem nżlega hafši veriš dęmdur fyrir fjölda rįna og morša lausan en žennan.
Dómarinn hafši sjaldan oršiš vitni aš öšrum eins ęsingi. Hann varš óttasleginn og sagši, aš fyrst svo vęri žį gętu žeir fengiš hann og framseldi hann manninn aš žvķ bśnu til óvina hans, meš žeim oršum aš hann skildi barinn svipuhöggum og sķšan tekin af lķfi.
Mśgurinn ępti af fögnuši.
Og mašurinn, sem hafši veriš fyrirmynd systkina sinna, hjįlparhella móšur sinnar, ašstošarmašur föšur sķns, eftirlęti kennara sinna, veitt lķkn žeim er mįttu žola sjśkdóma og fįtękt og veriš kęrleiksrķkur og umburšarlyndur viš alla menn. Hann var nś hęddur og pķndur af fólki sem įšur hafši séš hann gera góšverk, hafši jafnvel hlustaš į hann og hrifist af bošskap hans og visku. Hinir sömu hręktu nś į hann, slógu hann, spörkušu ķ hann og reyndu hvaš žau gįtu til žess aš nį til hans er hann var leiddur af fangavöršum til žess stašar er hann skyldi lostinn svipuhöggum.
Ašframkominn af sįrsauka, žreytu og kvöl, var krosstré sķšan hent į axlir hans, sem voru sundurskornar af svipuhöggunum. Eins og aš hafa ekki saklaus veriš kvalinn og hęddur nęgilega mikiš, skyldi hann nś žurfa aš bera sitt eigiš aftökutęki til žess stašar er hann skyldi tekinn af lķfi. Žaš var svo skrķtiš aš žó aš hver andlitsdrįttur lżsti óumręšilegum sįrsauka, skein kęrleikur og įstśš śr augum hans.
Og įfram fylgdi ęstur lżšurinn honum eftir. Er hann svo féll, ašframkominn į steini lagša götuna, hló lżšurinn. Annar mašur var fenginn til aš bera krosstréš sķšasta spölinn. Mśgurinn fylgdi fast eftir, hrękjandi, hrópandi, sparkandi. Verširnir tóku žįtt, žó mįtti greina hik ķ framkomu žeirra og ef vel var aš gįš mįtti greina ótta ķ augum sumra žeirra. Žeir vissu ekki hvaš žeir geršu en einhver tilfinning innra meš žeim sagši žeim aš žetta tilvik vęri ekki eins og önnur.
Móšir mannsins fylgdist meš śr fjarska og grét sįran, fjölskylda hennar og vinir reyndu aš hugga hana en gįtu sjįlfir ekki haldiš aftur af tįrunum er žeir fylgdust meš ęstum mśgnum hęša og kvelja manninn sem žau elskušu öll.
Er til aftökustašarins kom var hann lagšur į krosstréš og hendur hans og fętur negldir viš tréš. Hann sagši aldrei neitt. Ekki fyrr en hann leit kvalara sķna, hangandi į krosstrénu, žį sagši hann og lyfti huga sķnum upp til Gušs, "Fašir, fyrirgef žeim, žvķ žeir vita ekki hvaš žeir gera." Ekki ķ eitt skipti hallmęlti hann óvinum sķnum, heldur žvert ķ móti baš Guš um aš fyrirgefa žeim.
Móšir hans įsamt besta vini hans og tveimur konum, höfšu komiš aš krossinum sem hann hékk į. Örvingluš af sorg og vanmętti horfši móšir hans ķ augu hans. Hann horfši djśpum kęrleiksrķkum augum ķ augu hennar og sagši, "mamma, žarna er sonur žinn" og viš vin sinn, "žarna er mamma žķn." Į žennan hįtt baš hann vin sinn um aš sjį um móšur sķna, enda bjó hśn uppfrį žeim tķma ķ hans hśsi.
Ekki einu sinni į banastundinni var mašurinn aš hugsa um sjįlfan sig, heldur baš hann Guš um aš fyrirgefa óvinum sķnum og baš vin sinn um aš sjį um mömmu sķna. Eina sem hann nefndi er varšaši hann sjįlfan, var er aš hann sagšist vera žyrstur og gįfu žeir honum edik aš drekka.
Žaš var einhvernvegin eins og einhverjir óśtskżranlegir kraftar vęru ķ kringum žennan aftökustaš. Žegar mśgurinn hafši hljóšnaš og sjįlfstęš hugsun tók viš af mśgęsingunni, var eins og fólk įttaši sig į žvķ hverju žaš hafši tekiš žįtt ķ og žaš skammašist sķn. Saklaus mašur hafši veriš pyntašur og var nś aš taka sķn sķšustu andköf, vegna žįtttöku žeirra. Sumir fóru sneyptir heim og létu lķtiš į sér bera, ašrir stóšu ķ hroka sķnum og létu sér vel lķka, enn ašrir vissu ekki hvort žeir įttu aš koma eša fara og fylgdust dofnir meš žvķ sem fram fór.
Hvaš var öšruvķsi viš žessa aftöku? Spurningin leitaši į huga fólksins. Hvaša kraftur er žetta? Fólkiš horfši į krossinn, horfši į įletrunina sem dómarinn hafši lįtiš setja į krossinn, žvķ žrįtt fyrir heigulshįttinn hafši hann lįtiš setja įletrun į krossinn ķ óžökk óvina mannsins.
Žar stóš: "JESŚS FRĮ NASARET, KONUNGUR GYŠINGA." Skyndilega opnaši hann munn sinn og sagši, "žaš er fullkomnaš," sķšan gaf hann upp andann. Um leiš og žessir atburšir geršust, missti sólinn skyndilega birtu sinnar og myrkur varš um allt land og jöršin hristist og skalf, ótta setti aš öllum og sumir sögšu, "Sannarlega var žessi mašur sonur Gušs."
© Heišar Gušnason
Žegar börnin komust į legg tóku karaktereinkenni žeirra aš koma ķ ljós og eins og gengur og gerist meš systkini voru įhugamįl žeirra misjöfn. Einn drengjanna sem var elstur systkinanna skar sig žó talsvert śr. Hann var įkaflega bókhneigšur en jafnframt mjög išinn og fór snemma aš vinna meš pabba sķnum. Ķ kirkjunni undrušust prestarnir kunnįttu hans ķ ritningunni, svo mjög aš žeir lżstu undrun sinni į visku drengsins.
Enda var žaš svo aš žegar drengurinn fulloršnašist, tók hann öllum fram ķ visku og dugnaši. Hann naut andlegra blessana en leit ekki į žęr sem sķnar eigin, heldur var hann duglegur viš aš mišla samferšarfólki sķnu af hęfileikum sķnum.
En žrįtt fyrir kęrleiksverkin sem hann sżndi og mišlaši ókeypis til annarra, voru menn sem öfundušu hann og lögšu į hann hatur. En žrįtt fyrir aš eiga žessa óvildarmenn gerši hann žeim aldrei neitt illt. En hann var alls ófeiminn viš aš segja žeim hvaš honum fannst um žeirra spillta lķf og hugsunarhįtt, en ķ öllum sķnum oršum hvatti hann menn til žess aš snśa sér til betri vegar.
Eitt af žvķ sem hann deildi meš samferšarmönnum sķnum, var žaš hvaš žeir ęttu aš gera til žess aš öšlast betra lķf og ekki bara betra lķf, heldur einnig hvernig žeir gętu öšlast eilķft lķf. Og hver hefši ekki viljaš geta bošiš upp į žann lķfselexķr.
Og fólk hlustaši į hann. Hatursmenn hans sem sumir hverjir höfšu įšur reynt aš nį til fólks meš annan en skyldan bošskap en žann er hann bošaši, lögšu nś enn meira hatur į hann, enda sįu žeir aš fólk umvörpum flykktist til aš hlusta į hann og žaš sem hann deildi ókeypis meš fólkinu. Og žetta žoldu hatursmenn hans ekki og lögšu į rįšin meš žaš hvernig žeir gętu losnaš viš hann.
Leišin sem žeir fóru var aš ljśga uppį hann, m.a. žvķ aš hann hefši talaš gegn yfirvöldum. "Hann sagšist ętla aš brjóta nišur dómkirkjuna og reisa hana aftur į einum degi," sögšu sumir. "Svona menn eru hęttulegir," sögšu ašrir og enn ašrir sögšu og hneykslušust mjög, "hann telur sig vera Guš."
Žessi herferš žeirra endaši svo meš žvķ aš vegna allra žeirra saka er į hann voru bornar sįu yfirvöld sér ekki annaš fęrt en aš lįta handtaka manninn og setja ķ fangageymslu. Viš tóku yfirheyrslur, žar sem įsakanir žęr sem į hann voru bornar voru rannsakašar og hann um žęr spuršur. Mašurinn svaraši įsökununum engu. Og žó hann vęri pyntašur, opnaši hann ekki munninn, ekki frekar en lamb sem veriš er aš fara meš ķ slįturhśsiš. Og aldrei hallmęlti hann illgjöršarmönnum sķnum.
Į mešan į žessu stóš, ęstu óvinir hans upp hópa fólks gegn honum og greip um sig mikil mśgęsing.
Daginn eftir handtöku mannsins hafši hann veriš sendur af einu dómstigi yfir į annaš įn žess aš nokkuš kęmi fram sem gęti sakfellt hann, enda hafši hann aldrei lįtiš nokkuš skašlegt orš frį munni sér lķša, né hafši hann skašaš nokkurn mann.
Hann hafši meira aš segja veriš leiddur fram fyrir konunginn. Konungurinn var spenntur yfir žvķ aš hitta hann žvķ aš hann hafši heyrt af honum og langaši aš sjį hann gera undur. En hann svaraši konungi engu.
Aš lokum var hann leiddur fyrir ęšsta dómstól landsins. Eftir aš hafa litiš yfir žaš sem manninum var gefiš aš sök, gaf dómarinn śt žann śrskurš aš hann fyndi ekkert sem gęti sakfellt manninn og aš sķnu įliti ętti aš lįta hann lausan, stakk žó upp į žvķ aš hann yrši hirtur įšur, eins undarlega og žaš kann aš hljóma aš lįta hirta saklausan mann.
Viš žetta ęršist mannfjöldinn sem safnast hafši viš dómshśsiš og ępti aš mašurinn vęri sekur og ekkert annaš en daušadómur vęri réttlįt hegning fyrir hann. Frekar ętti aš lįta mann sem nżlega hafši veriš dęmdur fyrir fjölda rįna og morša lausan en žennan.
Dómarinn hafši sjaldan oršiš vitni aš öšrum eins ęsingi. Hann varš óttasleginn og sagši, aš fyrst svo vęri žį gętu žeir fengiš hann og framseldi hann manninn aš žvķ bśnu til óvina hans, meš žeim oršum aš hann skildi barinn svipuhöggum og sķšan tekin af lķfi.
Mśgurinn ępti af fögnuši.
Og mašurinn, sem hafši veriš fyrirmynd systkina sinna, hjįlparhella móšur sinnar, ašstošarmašur föšur sķns, eftirlęti kennara sinna, veitt lķkn žeim er mįttu žola sjśkdóma og fįtękt og veriš kęrleiksrķkur og umburšarlyndur viš alla menn. Hann var nś hęddur og pķndur af fólki sem įšur hafši séš hann gera góšverk, hafši jafnvel hlustaš į hann og hrifist af bošskap hans og visku. Hinir sömu hręktu nś į hann, slógu hann, spörkušu ķ hann og reyndu hvaš žau gįtu til žess aš nį til hans er hann var leiddur af fangavöršum til žess stašar er hann skyldi lostinn svipuhöggum.
Ašframkominn af sįrsauka, žreytu og kvöl, var krosstré sķšan hent į axlir hans, sem voru sundurskornar af svipuhöggunum. Eins og aš hafa ekki saklaus veriš kvalinn og hęddur nęgilega mikiš, skyldi hann nś žurfa aš bera sitt eigiš aftökutęki til žess stašar er hann skyldi tekinn af lķfi. Žaš var svo skrķtiš aš žó aš hver andlitsdrįttur lżsti óumręšilegum sįrsauka, skein kęrleikur og įstśš śr augum hans.
Og įfram fylgdi ęstur lżšurinn honum eftir. Er hann svo féll, ašframkominn į steini lagša götuna, hló lżšurinn. Annar mašur var fenginn til aš bera krosstréš sķšasta spölinn. Mśgurinn fylgdi fast eftir, hrękjandi, hrópandi, sparkandi. Verširnir tóku žįtt, žó mįtti greina hik ķ framkomu žeirra og ef vel var aš gįš mįtti greina ótta ķ augum sumra žeirra. Žeir vissu ekki hvaš žeir geršu en einhver tilfinning innra meš žeim sagši žeim aš žetta tilvik vęri ekki eins og önnur.
Móšir mannsins fylgdist meš śr fjarska og grét sįran, fjölskylda hennar og vinir reyndu aš hugga hana en gįtu sjįlfir ekki haldiš aftur af tįrunum er žeir fylgdust meš ęstum mśgnum hęša og kvelja manninn sem žau elskušu öll.
Er til aftökustašarins kom var hann lagšur į krosstréš og hendur hans og fętur negldir viš tréš. Hann sagši aldrei neitt. Ekki fyrr en hann leit kvalara sķna, hangandi į krosstrénu, žį sagši hann og lyfti huga sķnum upp til Gušs, "Fašir, fyrirgef žeim, žvķ žeir vita ekki hvaš žeir gera." Ekki ķ eitt skipti hallmęlti hann óvinum sķnum, heldur žvert ķ móti baš Guš um aš fyrirgefa žeim.
Móšir hans įsamt besta vini hans og tveimur konum, höfšu komiš aš krossinum sem hann hékk į. Örvingluš af sorg og vanmętti horfši móšir hans ķ augu hans. Hann horfši djśpum kęrleiksrķkum augum ķ augu hennar og sagši, "mamma, žarna er sonur žinn" og viš vin sinn, "žarna er mamma žķn." Į žennan hįtt baš hann vin sinn um aš sjį um móšur sķna, enda bjó hśn uppfrį žeim tķma ķ hans hśsi.
Ekki einu sinni į banastundinni var mašurinn aš hugsa um sjįlfan sig, heldur baš hann Guš um aš fyrirgefa óvinum sķnum og baš vin sinn um aš sjį um mömmu sķna. Eina sem hann nefndi er varšaši hann sjįlfan, var er aš hann sagšist vera žyrstur og gįfu žeir honum edik aš drekka.
Žaš var einhvernvegin eins og einhverjir óśtskżranlegir kraftar vęru ķ kringum žennan aftökustaš. Žegar mśgurinn hafši hljóšnaš og sjįlfstęš hugsun tók viš af mśgęsingunni, var eins og fólk įttaši sig į žvķ hverju žaš hafši tekiš žįtt ķ og žaš skammašist sķn. Saklaus mašur hafši veriš pyntašur og var nś aš taka sķn sķšustu andköf, vegna žįtttöku žeirra. Sumir fóru sneyptir heim og létu lķtiš į sér bera, ašrir stóšu ķ hroka sķnum og létu sér vel lķka, enn ašrir vissu ekki hvort žeir įttu aš koma eša fara og fylgdust dofnir meš žvķ sem fram fór.
Hvaš var öšruvķsi viš žessa aftöku? Spurningin leitaši į huga fólksins. Hvaša kraftur er žetta? Fólkiš horfši į krossinn, horfši į įletrunina sem dómarinn hafši lįtiš setja į krossinn, žvķ žrįtt fyrir heigulshįttinn hafši hann lįtiš setja įletrun į krossinn ķ óžökk óvina mannsins.
Žar stóš: "JESŚS FRĮ NASARET, KONUNGUR GYŠINGA." Skyndilega opnaši hann munn sinn og sagši, "žaš er fullkomnaš," sķšan gaf hann upp andann. Um leiš og žessir atburšir geršust, missti sólinn skyndilega birtu sinnar og myrkur varš um allt land og jöršin hristist og skalf, ótta setti aš öllum og sumir sögšu, "Sannarlega var žessi mašur sonur Gušs."
© Heišar Gušnason
0 Ummæli:
Sendu inn athugasemd
<< Heim